Erdoan: Prekinuti snovi na šinama Sarajeva
Neki životi ne traju dugo, ali ostave trag dublji od mnogih koji traju decenijama. Takav je bio Erdoan.
Imao je samo dvadeset tri godine. Student Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu, mladi umjetnik koji je tek počeo bojama i linijama oblikovati svijet oko sebe. Došao je iz Brčkog u Sarajevo da uči, da raste, da sanja. Nije došao da postane vijest. Došao je da postane čovjek.
Tog februarskog dana stajao je na tramvajskoj stanici kod Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Čekao je tramvaj. Običan trenutak. Jedan od hiljada koje svi mi živimo bez razmišljanja. I onda – sekunda koja je promijenila sve. Tramvaj je izletio iz šina. Metal, buka, lom, prašina. A iza toga tišina kakvu niko ne želi čuti.
Grad je nastavio da diše. Tramvaji su ponovo krenuli. Ljudi su žurili na posao. Ali za Erdoanovu porodicu, za njegove prijatelje, za kolege s Akademije – vrijeme je stalo.
Njegove ruke koje su držale olovku, kist, ideju – više neće nacrtati nijednu liniju. Platna koja su čekala da ih ispuni bojom ostat će prazna. Profesorima će nedostajati njegov pogled dok analizira svjetlo i sjenu. Prijateljima će nedostajati njegov smijeh, onaj tihi, iskreni, koji dolazi iz stomaka. Majci će nedostajati njegov glas. Ocu njegova snaga. Porodici njegova prisutnost za stolom.
Najstrašnije kod mladog života koji se ugasi jeste to što s njim nestaju i sve budućnosti koje je mogao imati. Nestaje prvi veliki uspjeh. Prva samostalna izložba. Ljubav koja se tek trebala dogoditi. Djeca koja su se možda trebala roditi. Sve to ostaje u prostoru mogućeg, ali nikad ostvarenog.
Sarajevo je tih dana izašlo na ulice. Studenti, mladi, obični ljudi. Transparenti su govorili ono što srce osjeća: da život ne smije biti cijena nemara. Da šine ne smiju biti opasnost. Da čekanje tramvaja ne smije biti rizik.
Ali iza svih parola stoji jednostavna istina – Erdoan nije bio simbol. Bio je čovjek. Dijete svojih roditelja. Prijatelj nečijeg djetinjstva. Mladić sa snovima.
Na mjestu nesreće danas stoje svijeće. Cvijeće. Tišina koja govori više od riječi. Ljudi zastanu, pogledaju, spuste glavu. U toj tišini ima i tuge i bijesa i nevjerice. Ali ima i nečega drugog – priznanja da je njegov život imao vrijednost.
Postoji misao da umjetnici nikada zaista ne odlaze. Ostaju u onome što su stvorili i u onome što su probudili u drugima. Erdoan možda nije stigao da ostavi veliki opus, ali je ostavio trag u srcima. A to je umjetnost koja ne blijedi.
Neka mu je vječni rahmet i mir. I neka nas njegova priča podsjeti da su sekunde dragocjene, da su ljudi važniji od sistema, i da se svaki život mora čuvati kao nešto sveto. Jer jeste.